U današnje vrijeme C19, potresa i drugih ekonomskih i inih stagnacija te raznoraznih zabrana i ograničenja, kvartovski, lokalno, regionalno, globalno gledano, primjetno je kako se čovjek nastoji tome prilagoditi, (da ne kažem oduprijeti). Radi se o izazovima globalnih razmjera, ali je upečatljivo kako 'poruke' bivaju istovjetne bile one medijski plasirane u bilo kojoj članici EU ili na drugim kontinentima.

Čini se po prvi puta, simfonijski orkestar je dirigiran jedinstvenom dirigentskom palicom, kao u filmu ''And the band plays on'', (tada riječ o ondašnjoj svjetskoj zdravstvenoj prijetnji AIDS-u, a sada o tko zna kojoj animalnoj gripi u nizu...). Kako u situacijama masovnog stihijskog zastrašivanja, koje za posljedicu ima od čovjeka stvoriti ono što on zasigurno nije, a to je ne-društveno biće, čovjek nastoji izraziti svoju individuu, posebnost i osobnu datost. U izazovima gdje se medijski svakodnevno osjetila bombardiraju negativnim informacijama, slikovito rečeno u orkestriranoj maniri, čovjek je doveden do litice, granice i područja u kojima prije nije bio ili barem nije bio svjestan da je ondje zapravo već obitavao. Trenutak je to prije onog animalnog vriska i krika. Trenutak u kojem smisleno indoktrinirani komoditet gubi svaki smisao, a predodžba o sigurnosti življenja puca. Kao paralela nameće se spoznaja jednog mog dobrog znanca prirodnjaka, redovitog profesora na uvaženom fakultetu(...) i inače strastvenog (i iskusnog lovca), kako je uočeno da usprkos slobodnom izlovu divljih svinja (Sus scrofa) na određenoj lokaciji na kojoj zbog povećane pojave istih jedinki nema lovostaja i prilikom njihova povećanog izlova, divlje svinje imaju sve više mladih...kao da se priroda odupire nastojanju čovjeka, kao da priroda iznalazi način kako da i prilikom povećanog izlova (i ugroženosti vrste) opstane povećanom reprodukcijom. Pitate se kakve to ima veze s ovim člankom ili ste čak već i odustali od daljnjeg čitanja. Tja, tako je kako je. Nema glavne poante bez učinjenih svih koraka, bez pređene kilometraže u svakom njenom dijelu.

Dakle, nameće se globalno sinkronizirano uvođenje restrikcija društvenoga života, vjerojatno kao neki pokus kada zamorca zatvorite u stakleni terarij i promatrate kako će se ponašati izdvojen od drugih jedinki, izdvojen od vanjskog prirodnog podražaja, svijetla sunca, vjetra, kiše, mirisa prirode... I tada čovjek postaje svjesniji sebe i kao da ga nešto nekom nevidljivom rukom gura da upoznaje svoj unutarnji Svemir. Egzistencijalna propitkivanja postaju svakodnevnica. I što se više zadubljuje u sebe, jača mu svijest, a potom i želju da se pokrene, da nešto novo učini, da se izrazi i u ovom svijetu krene ispisivati novu stranicu, svoju stranicu, svoju priču, svojom kreativom kao određenom nijansom boje kreće bojati svakodnevno sivilo koje mu se društveno-politički i medijski nameće. Biti svjestan da ono što se percipira oko nas i nije tako i da ne mora biti tako te da svako od nas ima svemirsku snagu i volju doprinijeti širenju u novim prostranstvima svega što postoji ili se čini da postoji.

Tada će čovjek krenuti stvarati nešto, bilo što, samo da se to nešto učini, samo da se makne s jednog mjesta i kreće. Tada čovjek stvara, možda ne toliko gonjen u prvom planu snagom erupcije svoje kreative u nutrini, nego vlastitom panikom pred ograničenostima oko njega, sve većom regresijom ljudskoga svjetonazora i rigidnošću društva. Kreativno izražavanje tako poprima novi, širi pojam. Ono više nije rezervirano samo za odabrane, nije više uvjetovano rođenjem, društvenim statusom, školovanjem... Kreativno izražavanje se u biti vraća svom izvornom značenju i biva ponovno otkrivano kao ono originalno, neponovljivo davanje karakteristika svemu onome što nas okružuje prema našoj individualnoj perceptivnoj i intelektualnoj snazi. Taj vlastiti, osobni doživljaj može uroditi s nebrojeno različitim stvaranjima, materijalizacijama našeg unutrašnjeg 'ja'. Upravo oslobođen svih datosti školovanja (nametnutih/propisanih raznoraznim kurikulumima), čovjek tek počinje da slobodno, ne-skrivljeno i neuvjetovano spoznaje sebe, a spoznajući sebe, spoznaje i svoje datosti i mogućnosti. Istima hrli kao strastima zbog kojih sada tek ne osjeća krivnju, sram i ostale mentalne blokade, (a najljepše bi bilo reći frustracije prošlih pokoljenja, familije i roditelja). Lišen tih okova bezumne ljudske uvjetovane quasi-racionalne nedorečenosti, čovjek tek tada može dati sebe, može otkriti božansku nutrinu sebe, može se izražavati, stvarati i tako civilizacijski doprinijeti boljitku Univerzuma. Upravo zbog toga, tih nametnutih limitiranosti, mnogi od senzibiliziranih kreativaca - a svi su redom takvi, tek pod utjecajem raznih opijata uzmognu snagu reći 'ne' i 'zbogom' sadašnjim strukturama i biti svoji, skupiti snagu izreći se, samoostvariti se. Koje li grehote, kojeg li sarkazma. Ta upravo oni imaju izravnu vezu sa svemirskim silama, a boje se ovozemaljskih niskih vibracija.

U proteklih godinu dana zapazio sam u svojoj praksi pojavu sve više kreativnih pojedinaca. Tako sam barem iz prva mislio dok nisam shvatio da svi mi, na ovaj ili onaj način, imamo potencijala biti kreativni i kreativno se izražavati. Stvar je opredjeljenja biti hrabar i odvažan, a ponajprije biti svjestan snage te spoznaje i, potom, biti hrabar zaploviti u nepoznatom smjeru, daleko od naučenih utopijskih šablona svakodnevne sigurnosti zadovoljavanjem umjetno stvorenih potreba, da ne kažem zadovoljavanjem tobože nužnosti. I tek smišljeno zatvoren u okrilju svog doma pod vrlo autoritativnim nazivnikom 'globalnog lockdown-a', pojedinac počinje bivati ili podčinjen pa umire i nestaje jer sadašnjost ne može pojmiti i podnijeti (provariti) ili biva prosvjetljen svojom svemirskom nutrinom, a to je upravo njegova duhovnost i kreativa, glavno 'oružje', (mada ne preferiram taj termin jer reflektira upravo na eru čovječanstva koja polako nestaje zauvijek jer stvara se novo doba...), protiv dosadašnje nazadnosti koja se već desetljećima plasira (nameće) kao tehnološko-civilizacijski napredak. Pitam vas, kakav je to napredak dok se svaka pora naše svagdašnje životne sfere birokratizira i formalizira?

Kreativa nije samo talent, priznat i egzaktno, stručno verificiran. U suštini, to je unutarnja snaga biti svoj i hrabrost to izraziti na van bez obzira što će okolina reći, kako će okolina reagirati i svojim materijalizmom prožetim bićem stigmatizirati. Ostao sam pozitivno uzdrman spoznajom da se i u tom cijelom instruiranom, orkestriranom uprizorenju na svjetskoj razini, čovjek ne da, on ne posustaje. Pa zar nije i vrlina, ne ne-pasti, već nakon svakog pada se i ponovno ustati? Zato stvarnost, osobito današnja, od svih nas traži svakodnevno neki oblik hrabrosti. I otme mi se uzvik: 'Gle, ima nade jer spas je na vidiku!'

Kreativno izražavanje ima svoje pravno nazivlje kroz poimanje autorstva i pridavanjem autorskih prava njezinom krajnjem izričaju, produktu. Kreativno izražavanje kao rezultantu ima stvaranje nečega novoga jer bez toga to i nije kreativno izražavanje već najčešće suhoparno recikliranje, što može biti ekološki održivo i prihvaćeno (namjerno izbjegavam termin 'prihvatljivo'), ali je u tom slučaju ujedno i poluproizvod bez tog nečega novoga. U modernom društvu, uznapredovalo je puko kopiranje, češće zlonamjerno nego ono slučajno, a što je pak otimačina, prevara, laž i mimikrija (još davno su ispjevali EKV) i civilizacijsko nazadovanje. Ovo stoga jer se i rađamo zato da naučimo i da se podsjetimo na već davno stečena znanja kako bismo ista unaprijedili jer tek novim znanjima čovjek je u mogućnosti širiti svjetonazor, a novim, drugačijim ('pomaknutim') svjetonazorima jedino se može stvorit nešto novo, dobro. To i jest napredak, ali ne onaj šturo svedeni samo na ekonomski, gospodarski. Konačno, nema i, svom srećom, ne mora sve imati neku gospodarsku isplativost, neku ekonomsku računicu. 'Nešto' jest i u duhovnosti. Upravo duhovnost također, možda još i znatnije, može utjecati na smanjenje nepotrebne razjarene potrošačke proizvodnje i očuvanje planeta od razvoja tehnologija kojima se želi unaprijediti samo proces proizvodnje i omjer prihoda i rashoda u korist profita, ali se pritom nikako ne unaprjeđuje čovjek i njegova duhovnost. Pukim razvojem tehnologija i dalje se samo gleda kako zadovoljiti naučene potrebe čovjeka dok, suštinski, većinu od tih potreba on za svoj pročišćeni, zdravi, dostatni i produhovljeni život uopće niti ne treba.

Upravo u trenucima globalnog lockdown-a čovjek, uz sve ostale negativnosti i nedostatke, biva ujedno primoran okrenuti se samome sebi jer većinu i onih naučenih potreba nije mogao zadovoljavati. I što je vidio i što je shvatio? Vidio je da i bez njih može egzistirati. Što više, shvatio je da se vremena uvijek može naći za ono 'slobodno vrijeme'. A čemu slobodno vrijeme? Prije svega da se počinje samo-doživljavati, potom, samo-spoznavati. Na stranu ono prekomjerno stvaranje zaliha u toaletnom papiru, (jer, kako bi naši susjedi rekli: ''Nije vanredno s*anje već vanredno stanje''), i prekomjerna kupovina kvasca. Tada dolazi do situacije da kao neki novokupljeni uređaj, za koji ste dobili uputstva za rukovanje, kada ste proučili ta uputstva, počinjete koristiti i tako upoznavati 'taj uređaj' (=sebe). Tako se i čovjek počinje novo-upoznavati, a kroz samospoznaju počinje shvaćati da i sam može puno više od onih šturih uputstva za rukovanje koje su mu turnuli u ruke prilikom ovozemaljskog rođenja. Ne bih ovdje o tome zašto i tko nam to tako čini i zašto smisleno i ciljano od rođenja bivamo ograničavani jer to nije tematikom ovoga članka, (ali ne kažem da moguće neće biti tematikom jednog od budućih...).

U svakom slučaju, novo stvaranje u ovom novom dobu što se rađa nailazi na stare klišee i nekako ih treba 'pomiriti', tj. uskladiti. Ovdje se ponajprije misli na oklopljivanje kreativnih izražaja u još uvijek postojećem svijetu moguće zlouporabe i povrede, a time i potrebite zaštite kreativaca i njihova stvaralaštva.

Dakle, pravnim jezikom govoreći, radi se o originalnoj intelektualnoj tvorevini iz različitih područja ljudskoga stvaralaštva. Riječ je to o autorskom djelu, a autorsko pravo se stječe i uživa svoju zaštitu već samim trenutkom nastanka (stvaranja) autorskog djela. To i jest temeljna razlika u ostvarivanju prava industrijskog vlasništva (žig, patent, industrijski dizajn, topografija poluvodičkih proizvoda, oznake zemljopisnog podrijetla i oznake izvornosti), od ostvarivanja prava i zaštite autorskog djela. Pri tome, autorsko djelo ne mora biti nužno saopćeno javnosti ili bilo kome (ukućanima i sl.). Bitno je da ono ugleda svijetlost dana, a ugledalo ga je čim iz kreativne intelektualne apstrakcije pojedinca biva pretočeno u dimenziju ovoga svijeta, ove stvarnosti svima nama poimane putem naših perceptivnih osjetila.

Kako se prava industrijskog vlasništva stječu tek postupkom priznavanja (za patent), odnosno registracijom pred nadležnim tijelima, a autorska prava već njihovim (neformaliziranim) stvaranjem, jasno je da postoji veliki izazov i potencijalni problem kako u odnosu na treće dokazati, prije svega, neraskidivu intelektualnu tvorbenu (stvaralačku i neponovljivu) vezu između samog autora i njegova autorskog djela, a potom kako dokazati kronološki vrijeme nastanka autorskog djela.

Naime, kada se prilikom vrednovanja nekog djela kao autorskog djela isto određuje i definira kao originalno duhovno (intelektualno) ostvarenje, to kreativno ostvarenje ljudskog duhovnog stvaralaštva ne mora predstavljati apsolutnu novost, (još manje 'inovativnost'), već se zahtjeva tzv. subjektivna originalnost, subjektivna izvornost iliti izvornost i originalnost u subjektivnom smislu, individualnost autora izražena u stvarnom svijetu, a to upravo i čini jedinstvenost jednog autorskog djela, suštinsku karakteristiku autorskog djela i najvažniji razlog za njegovu pravnu zaštitu. Obzirom na navedeno, potpuno je pogrješno smatranje da jedno djelo može biti originalno samo i jedino ako je različito od svih postojećih djela, (tzv. 'plagiranje'), jer pojmovi originalnost i različitost ne moraju biti isti. Nadalje, prilikom takvog pogrješnog pojmovnog poistovjećivanja dolazi se i do pogrješnog poistovjećivanja opsega i sadržaja pojmova intelektualnog i industrijskog vlasništva, (ovo osobito uz moguće traženje od strane trećih 'jasne razlikovnosti'), što pak dovodi do opasnosti od potpunog oduzimanja stvaralačkog karaktera i područja primjene autorskih djela i s njima suštinski povezanih prava.

Osim toga, prilikom mogućeg doživljenja superiornosti određenog položaja stvaratelja (autora) obzirom na, primjerice, sveučilišnu titulu pojedinca tvorca djela (autora), iznova bi se činilo daljnje pogrješno pojmovno poistovjećivanje jer, u smislu autorskog prava, sintagma književnog, umjetničkog i znanstvenog područja, odnosno djela, ima značajno šire značenje od odnosne teorije književnosti ili povijesti umjetnosti. Na način dokazivanja (i) neraskidive intelektualne stvaralačke i neponovljive veze na relaciji autor – autorsko djelo, te na način dokazivanja (ii) kronologije utječu brojni detalji, ideja, inspiracija, tehnika korištena u stvaranju, način, vrijeme i auditorij prve objave, priznanja autorstva i dr.). Svemu tome treba dodati i mogući cilj, gospodarski, ekonomski i dr.

Svojevremeno, na početku plan-demije iliti globalne plan-demencije, jednom sam nekomu napisao: 'Na žalost, svijet je satkan drugačije, (i nadam se da će se ovom globalnom 'pauzom' i u tom pogledu izmijeniti na bolje), pa sve što se odasla u svijet i virtualno, odaslano je nepovratno pa kao i sjeme može pasti na plodno, ali i na ono krto tlo. Valja se stoga zaštititi.'

Naime, ovdje ne poentiram na puke pravne mehanizme, savjetovanja i pravne radnje koje bi moguće bilo poduzeti, što se može nekome činiti čudno, obzirom na moju profesiju. No, međutim, ovdje apostrofiram na same kreativce i njihovu prirodu, njihovu pozitivnu energiju te njihov altruistički, nevini svjetonazor. Toliko sam puta u svojoj praksi susretao kreativce koji u slučaju napada na njih i njihovu kreativu i svojatanja njihovih autorskih dijela gotovo redovito da su prolazili kroz nekoliko mentalnih faza: od one da gonjeni krivnjom samo-preispituju svoje postupke, preko sumnje u ono što rade da doista jest njihova originalnost, sumnje u vrijednost toga što rade i općenito generalne diskutabilnosti značaja onoga što čine gdje se onda rađa ono: ''Da li to ima uopće smisla?'', i na kraju ostaju zatvoreni u nepomičnom tijelu zahvaćenom određenim modificiranim autizmom. Više ne stvaraju, a netko se zlonamjeran, ali zasigurno nekreativan, time okoristio. Pri tome mislim netko stvaralački nekreativan, dok ta osoba 'netko' zasigurno može biti itekako kreativna u modalitetima svojatanja i otimanja tuđega rada. Ali u tome nema ništa pozitivnog, tj. obećavajućeg glede unaprjeđenja čovječanstva. I mi stojimo. I mi onda nikuda ne idemo.

Jedno je biti inspiriran nekime, nečime, a drugo je u cijelosti patvoriti i svojatati tuđu originalnu intelektualnu tvorevinu.

Kako bih ovdje to pojasnio, vezano uz inspiraciju, ideju, ističem primjer poznate ekspresionističke slike austrijskog slikara Egona Schiele –  Kardinal und Nonne oder Die Liebkosung, ulje na platnu, 1912. godine, koja je nastala pod utjecajem jednog drugog djela – slike njegova poznanika te životnog i umjetničkog uzora i ujedno najvažnijeg slikara austrijske secesije Gustava Klimt – Der Kuß, ulje na platnu, 1907.-1908. godine. Egon Schiele je slikao uglavnom u maniri secesije, izravno pod utjecajem Gustava Klimt, (v. http://www.paris.edu/news/detail/7479/PCA-Student-Beau-Levine-on-The-Kiss-and-The-Caress). Dvojbe nije bilo, niti je sada ima. Radi se o dva zasebna, nepovezana i jednakovrijedna – što se autorstva tiče – autorska djela.

Ujedno je to slučaj i s autoricom crteža djece s velikim tužnim očima: Margaret Keane (vs. Walter Keane – njezin muž), kao i poznatim slikarom Karl-Heinz Wenger koji radi verzije, tj. vrijedne kopije poznatih slika, a koje se mogu kupiti u galeriji ''art 5'' u Liepzigu. Tako, primjerice, radi 'izvedena autorska djela' nizozemskog slikara Johannesa Vermeer. itd., itd. Niti ovdje dvojbe nema da svi oni stvaraju svoje originalne kreativne produkte (djela). Problem je stvoren samo onda i kada pojedinac želi pridavati autorstvo nečemu što ga nema, kada jedno autorsko djelo pripisuje drugom autoru ili tuđe autorsko djelo svojata kao svoje osobno(...).

Aspekt zaštite autora i njegova autorstva od nasilnog oduzimanja uz tvrdnju da to nije njegovo već nečije tuđe, uz traženje da prestane kreativno stvarati i izražavati se, u mojoj praksi predstavlja alarmantnu (i sve češću) pojavu i svakako kudikamo ozbiljniju od one kako trećima zabraniti da upotrebljavaju i općenito da se referiraju, pa čak i samo inspirativno, na nečiji tuđi autorski rad jer, eto, 'to mora platiti, a nije za to platio pa dok ne plati ćemo se praviti da ja ništa nisam niti stvorio i da drugi imaju ignorirati postojanje tog mog rada'. Potpuno je razumljivo i da tvorci autorski djela moraju od nečega živjeti, ali svakako mislim i da u tom pogledu treba izbjegavati isključivost i ultra-jednostrana stajališta. Takvo stajalište jest čista sebičnost.

Inspiracija kao ideja, iskra nove vatre potpuno je dobrodošla i treba biti legitimna jer u ovome svijetu upravo i jesmo međusobno povezani svemirskim silama i jedni smo dijelovi drugih i obrnuto. Ovo nije nikakav marksizam, lenjinizam i staljinizam, a niti socijalizam. Ovo je humanost i humano poimanje i prihvaćanje svakoga. Kažem 'prihvaćanje' što je dakako puno veća pozitivnija vibracija od pukog toleriranja. Toleriranje prepuštam kao termin čistoj demokraciji i parafraziranim pojmovima ideala koji u današnjem svijetu gube svaki smisao, a o humoru više nema niti riječi, te se pretvaraju u čisti cinizam i sarkazam, da ne kažem, licemjerstvo. Svi smo međusobno povezani i trebali bi i nadalje ostati međusobno orijentirani. Ta, zoon politicon jest ljudsko biće. U međusobnoj međuovisnosti mi smo potaknuti da stvaramo, mi se ostvarujemo i tako ispunjavamo i ujedno potičemo one druge, dalje i sve dalje od nas. Ovdje nema više mjesta klasičnom ekonomskom poimanju, nema mjesta razno-raznim ekonomskim planovima, projekcijama i grafikonima (pukoj statističkoj obradi podataka koja je jedino sama sebi svrha). Nema onoga 'ja ću tebi ako ćeš, kada ćeš i koliko ćeš ti meni'. To je vrijeme koje odlazi u 'vječna lovišta' iza nas. Sada čista kreativa preuzima vodstvo i vodi u osobni opstanak i razvoj samim time jer je kreativna. I nitko ne mora strahovati da će gladan i gol spavati ispod mosta. Ta to su arhaični klišeji nametani od struktura koje sada odlaze u povijest, a ponašaju se kao klasičan utopljenik – dave i onog koji ih pokušava spasiti. Ma koliko god da nas lockdown-om i inim medijskim politikantskim patvorinama plašili, ulijevali nam strah u kosti, pojedinac u svojoj kreativi vrišti i daje se, stvara. Kreativa jest izlaz u novo, bolje danas i sada nedokučivo blaženije sutra. Moja poruka je jednostavna: 'Kreativci, ne dajte se pokolebati, dajte sebe svim svojim čulima u ostvarenje svoga bivstvovanja.'

Davorin Cmrečki