Sportsko pravo imalo je svoju evoluciju unutar EU i prije momenta pristupanja RH Uniji 01.07.2013. godine. Kao nadnacionalna tvorevina i kao svoj egzistencijalni imperativ, EU ima uspostavu i očuvanje jedinstvenog tržišta gdje građani jedne države članice koji rade ili traže posao u drugoj državi članici ne smiju biti diskriminirani u odnosu na državljane dotične države članice i građane koji u toj dotičnoj državi imaju prebivalište. Da bi se to ostvarilo, unutarnje tržište EU počiva na temeljnoj slobodi kretanja robe, slobodi kretanja radnika, slobodi kretanja kapitala te slobodi pružanja usluga (i poslovnog nastana) među državama članicama.
Promatrajući te zakonitosti u sportu, svim akterima koji sudjeluju u nekim od natjecanja, organiziranima od strane nacionalnih sportskih udruženja (asocijacija), mora biti omogućena sloboda kretanja bez postavljanja prepreka i ograničenja temeljenih na državljanstvu neke druge države članice EU, uz iznimku postavljanja određenih zaštitnih mehanizama koji proizlaze iz odgovornosti svake države članice za zaštitu općih interesa države. Ovdje se ponajprije misli na ograničavanje tržišta rada u slučaju obavljanja poslova koji se odnose na obnašanje javne vlasti i odgovornosti za zaštitu općih interesa države.
Sportsko pravo se unutar EU, (ranije EZ, odnosno EEZ), ponajprije počelo razvijati kroz pojedinačne slučajeve (Walrave & Koch vs. Association Union cycliste internationale, 1974., Gaetano Doná vs. Mario Mantero, 1976., Bosman case, 1995., ...), a zatim i kroz dijaloge EK i sportskih klubova koji je tako 1978. godine polučio i dogovorom oko broja stranih igrača u pojedinoj momčadi. Tako je i na Konferenciji predstavnika vlada država članica EU u Torinu 1996. godine donesena zajednička Izjava o sportu kojom se naglašava socijalna važnost sporta, njegova uloga u formiranju osobnosti i zbližavanju ljudi. Uslijedio je Ustav za Europu 2004. godine pa Bijela knjiga o sportu (White paper on sport) 2007. godine s holističkim pristupom (jednako postupanje prema svim sportovima, svim razinama i statusu igrača, neovisno od amaterske ili profesionalne razine), ali i priznavanjem autonomnosti sportskih organizacija. I u konačnici, Lisabonskim ugovorom (2007.) EU dobiva pravni subjektivitet i nadležnost u pravnim područjima, uključivo i u području sportskog prava, iznad nacionalnih zakonodavstava država članica. Stoga, uslijedila je potreba za usklađenjem nacionalnih zakonodavstava s acquis communautaireom (pravnom stečevinom) same EU što su i, vice versa, dužne učiniti i sportske organizacije, udruženja i klubovi obzirom zakonodavstvo EU dolazi kao osnova i njemu se moraju prilagođavati zakonodavstva na daljnjim supsidijarnim razinama.
S gornjim u svezi, odredba čl. 47 st. 6 Zakona o sportu (NN 71/06, 150/08, 124/10, 124/11, 86/12, 94/13, 85/15, 19/16, 98/19, 47/20 i 77/20), određuje da nacionalni sportski savez općim aktima uređuje i registraciju sportaša, njihova prava i obveze, pravo nastupa stranih sportaša za hrvatske sportske klubove, stegovne odgovornosti sportaša te prava i obveze sportskih sudaca i zdravstvenih djelatnika ako ova pitanja ne uređuju strukovne udruge ovih osoba i druga pitanja iz područja svog djelovanja.
Nadalje, odredbom čl. 62 st. 1 i 2 cit. Zakona određeno je da strani državljanin može sudjelovati u sportskom natjecanju za domaću pravnu osobu koja obavlja djelatnost sudjelovanja u sportskom natjecanju pod uvjetima koje utvrdi odgovarajući nacionalni sportski savez. Stranim državljaninom, iz odredbe st. 1 tog članka, ne smatra se državljanin država članica EU i drugih država Europskoga ekonomskog (gospodarskog) prostora (EGP/EFTA), a to su trenutno još samo Island, Norveška i Lihtenštajn.
Dakle, cit. Zakon, koji je sada sukladan pravnoj stečevini EU, u daljnjoj razradbi ove problematike referira na opće akte nacionalnih sportskih saveza, a ti opći akti moraju biti u skladu s propisima odnosnih međunarodnih sportskih federacija, koje većinom propisuju obvezu suglasnosti matičnog nacionalnog sportskog saveza za sudjelovanje sportaša, njezina državljana, u natjecanjima na području nadležnosti nekog drugog nacionalnog sportskog saveza, time da se ovdje ne smije zanemariti i Olimpijska povelja MOO-a, kao i propisi HOO-a.
Tako odredbe čl. 24 i čl. 25 Pravilnika o načelima i osnovnim elementima sustava sportskih natjecanja u RH te uvjetima sudjelovanja hrvatskih sportaša i sportskih klubova na međunarodnim sportskim natjecanjima HOO-a (2020.) određuju da upravo nacionalni sportski savezi svojim općim aktima o sustavu natjecanja, uvjetima i organizaciji sportskih natjecanja u pojedinom sportu na području RH trebaju regulirati i da trebaju sadržavati i elemente o položaju stranih državljana u sustavu natjecanja (dopustivi broj), položaju državljana EU u nacionalnom sustavu natjecanja, položaju stranih državljana iz zemalja izvan EU, položaju stranih državljana sa stalnim boravkom u RH te položaju stranih državljana bez stalnog boravka u RH i sl. Drugim riječima, sportaši stranci mogu postati članom sportske udruge samo ako je to dopušteno pravilima. Prava i obveze sportaša stranaca glede njihovog sudjelovanja u sustavu natjecanja uređuju nacionalni sportski savezi u registracijskim pravilnicima odnosno u natjecateljskim pravilima, tako da budu u skladu sa Stavovima HOO-a o položaju stranih državljana u hrvatskom sportu.
Dakle, u pogledu reguliranja ove problematike, i propisi HOO-a referiraju na opće akte nacionalnih sportskih saveza, a ti opći akti ujedno moraju biti u skladu s propisima odnosnih međunarodnih sportskih federacija, (što je FIS u odnosu na Hrvatski skijaški savez).
Što se tiče na prvi dojam prijepora između pravne stečevine EU i propisa svake odnosne međunarodne sportske federacije, bitno je za naglasiti da kada EU govori o četirima slobodama tržišta, ona ih stavlja u okvire: i) unutarnjeg tržišta EU te ii) barata pojmovima državljana država članica i onih građana s prebivalištem u državama članicama, s time da državljane država članica, kao i one državljane EGP-a/EFTA-e, međusobno uopće ne tretira kao strance (to bi bili sve tzv. unijski domicili), a samim time niti njihove matične nacionalne sportske asocijacije stranima u odnosu na nacionalne sportske asocijacije drugih država članica.
Šta to točno znači? To de facto et de iure znači da bi registracija, nastup i prelazak natjecatelja unijskih domicila iz nacionalne sportske asocijacije jedne države članice u nacionalnu sportsku asocijaciju druge države članice morao biti izjednačen s dosadašnjom registracijom, nastupom i prelascima koji su važili i važe unutar pojedine države članice za njezine državljane, ovdje osobito za njihov prelazak iz jednog kluba u drugi klub unutar njegove matične krovne nacionalne sportske asocijacije, tj. nacionalnog sportskog saveza (prelazni rokovi i dr.), bez ikakvih dodatnih ograničenja.
Na nacionalnim sportskim savezima je da svojim općim aktima urede (usklade) gornju problematiku i statusne promjene nastale ulaskom HR u EU. I upravo zbog toga, moguća je istovremeno egzistencija različitih rješenja ne samo između pojedinih država članica već i unutar iste države članice, između njezinih različitih krovnih nacionalnih sportskih asocijacija; drugim riječima, moguća su različita rješenja od sporta do sporta unutar iste države članice.
Prikazati ćemo kako je to regulirano na primjeru Hrvatskog skijaškog saveza. Svojim aktualnim Pravilnikom o registraciji, nastupima i prelascima natjecatelja (2017.) Hrvatski skijaški savez propisuje da pravo na HR registraciju imaju svi hrvatski državljani, državljani država članica Europske unije i drugih država članica europskog ekonomskog (gospodarskog) prostora i strani državljani, a koji su članovi klubova članica Saveza, sve sukladno odredbama istog Pravilnika, (čl. 6.1. cit. Pravilnika), dok pravo na FIS registraciju imaju samo hrvatski državljani koji nisu registrirani za FIS za drugi nacionalni skijaški savez udružen u FIS, a sve sukladno odredbama istog Pravilnika i pravilima FIS-a, (čl. 6.2. cit. Pravilnika). Iznimno, natjecatelji hrvatski državljani koji trajno žive ili studiraju u inozemstvu i imaju FIS registracijski kod mogu u istoj Sezoni biti uz Klub članicu Saveza i članovi stranog kluba (dvojno članstvo), (čl. 6.4. cit. Pravilnika).
Imajući u vidu da HR registracija predstavlja nužni preduvjet za ostvarivanje prava nastupa na domaćim natjecanjima (čl. 7.1. cit. Pravilnika), ali i prava nastupa na FIS natjecanjima u mlađim FIS dobnim kategorijama (U14 i U16), (čl. 7.2. cit. Pravilnika), dok FIS registracija predstavlja nužni preduvjet za ostvarivanje prava nastupa na FIS natjecanjima u preostalim, starijim dobnim kategorijama, (čl. 7.4. cit. Pravilnika), razvidno je kako Hrvatski skijaški savez, i više nego liberalizira svoje 'tržište rada' na način da što se tiče svih domaćih natjecanja, ali i onih FIS karaktera u mlađim dobnim skupinama (U14 i U16), dopušta registraciju i natjecanje, ne samo hrvatskim državljanima i državljanima država članica EU i EGP-a/EFTA-e, već i stranim državljanima. Ograničenje – što se tiče imanja hrvatskog državljanstva – postoji u pogledu natjecanja na FIS natjecanjima ostalih dobnih kategorija, a to je ograničenje rezultat 'balansiranja' između pravne stečevine EU i propisa FIS-a, kao odnosne međunarodne sportske federacije krovne Hrvatskom skijaškom savezu.
Dakle, iz danog primjera možemo zaključiti kako se autonomnost nacionalnih sportskih asocijacija doista ograničava (prilagođava) pravnoj stečevini EU, ali to usklađivanje nije apsolutno i bezuvjetno. Što više, to usklađenje uveliko ovisi i o zahtjevima (pravilima) odnosnih krovnih međunarodnih sportskih federacija pa se usklađenju svakog pojedinog sporta treba pristupiti po individualnom principu, odnosno prema specifičnosti regulacije pojedinog sporta na međunarodnoj razini. To nije, stoga, pitanje samo postojanja i sposobnosti te adaptabilne agilnosti pravne regulative i uvažavanja pravne stečevine EU od strane pojedine nacionalne sportske asocijacije, već i njezinih prava i obveza nužno preuzetih željenim članstvom u dotičnoj krovnoj međunarodnoj sportskoj federaciji.
Davorin Cmrečki
