Rasputin i carica: "All persons and events fictitious disclaimer"

Kako naočigled bezrazložni, beznačajni događaji ili djela stvorena s potpuno jednom namjerom mogu rezultirati potpuno drugačijom porukom, posljedicom, a katkada i postupanjem koje trajno izmijeni dotadašnje obrasce ponašanja.

Sigurno se pitate kave to veze ima s naslovom ovoga teksta i da li se to moguće autoru istoga potkrala greška pa u finalnoj verziji zaostala radna verzija naslova(...)?

Bilo kako bilo, moguće je i to, ali svakako postoji veza između sada već povijesne rečenice (izjave): "The characters and events in this movie are fictitious. Any apparent similarity to real persons or events is not intended by the author and is either a coincidence or the product of your own troubled imagination.", (slobodan autorov prijevod: ''Likovi i događaji u ovom filmu su izmišljeni. Bilo kakva prividna sličnost sa stvarnim osobama ili događajima nije namjeravana od autora te je ili slučajnost ili rezultat vaše vlastite uznemirene mašte.''), i svih filmova koji su se snimali nakon spora i građanske parnice vođene po javnom prikazivanju MGM-ovog (Metro-Goldwyn-Mayer Pictures Ltd.) filma ''Rasputin i carica'' (''Rasputin and the Empress'', 1932/3). Sa stanovišta te rečenice i svega onoga što je tomu prethodilo i uslijedilo nakon toga u svijetu medija, mogli bismo zaključiti da se radi o staroj i novoj eri, podijeljenih prekretnicom koju, zasigurno su – poučeni reperkusijama spomenute tužbe i parnice – iskovali pravnici svojim lingvističkim žongliranjem, na prvu, ispraznim jezičnim figurama i konstrukcijama sačinjenima od teško izgovorljivih (ponovljivih) termina, a sve u zaštiti američkih filmskih studija i producenata od mogućih sličnih sudskih postupaka i tužbi. Od tog momenta, spomenuta izjava: ''Svaka sličnost sa stvarnim osobama je slučajna'', u različitim varijantama postaje predložak koji se redovito (obvezatno) pojavljuje na najavnim i/ili odjavnim špicama uz druge, kao što su primjerice, izjava o autorskim pravima, dobrobiti životinja, naznake sadržaja za odrasle, upozorenja o uznemirujućim sadržajima te isključenje promocije duhanskih proizvoda. Isprva, riječ je o američkim studijskim filmovima i televizijskim serijama, ali kako se Hollywood nametnuo u filmskoj industriji svijetu, tako je znakovito utjecao i na filmsku industriju, u svakom pogledu, bilo gdje na svijetu.

davorin cmrecki 20210526 151144

I nije ostalo toliko znakovita činjenica da je film engleske produkcijske kuće MGM ''Rasputin i carica'' jedan od prvih filmova u post-nijemoj produkciji, i da su se u njemu po prvi puta, (i jedini puta), u trima ulogama pojavili zajedno na sceni blizanci John Barrymore, kao princ Čegodajev (Prince Chegodieff), Ethel Barrymore, kao carica Aleksandra (Czarina Alexandra), kojoj je to bila prva uloga u zvučnom filmu, i Lionel Barrymore, kao Grigori Rasputin. Film predstavlja osrednji uradak sedme umjetnosti. Po memoarima nekih osoba uključenih u njegovu produkciju, uopće je čudo da je taj film ikada dovršen – bez scenarija, izuzev onog pripreman za jedan dan unaprijed, gdje je MGM ostavljao dojam jedne 'neuobičajeno neorganizirane kompanije'. Film se nije proslavio niti s financijske strane, (budget mu je bio 1.022.000,00 US$, na blagajnama je zaradio 1.379.000,00 US$, a završio s gubitkom od 185.000,00 US$).

Ono zbog čega je film ušao u povijest je nešto što nitko, niti MGM, niti scenarist, niti redatelj, niti itko drugi uključen u njegovu produkciju uopće nije moga niti sanjati, iako će se poslije, a tijekom suđenja spominjati da je određene suspektnosti glede mogućih 'pravnih problema' prepoznala i nagovještavala jedna od djelatnica MGM-a koja je, navodno, i upozorila na netočnosti uprizorenja stvarnih povijesnih događaja, (tada još uvijek tako svježih obzirom je film sniman 16 godina nakon tih događaja). Navodno je izjavila da bi Yusupovi zbog 'netočnosti uprizorenja' mogli tužiti MGM, ali MGM je upozorenje zanemario, otpustio spomenutu djelatnicu, a ostalo je postala povijest.

Naime, o čemu je bila riječ. Mjesto i vrijeme radnje filma smješteni su u Ruskom carstvu u zadnjim godinama vladavine cara Nikolaja II i carice Alexandre. Priča se bavi odnosima na dvoru Romanovih u intrigantno vrijeme gospodarski posrnulog carstva (1916. - 1918.), I. svjetskog rata u tijeku i Njemačkog ultimatuma danog Rusiji da se vojno ne miješa u krizu na relaciji Austro-ugarska monarhija – Srbija, koje okolnosti upravo iskorištava Rasputin, kao središnja figura odnosa na dvoru, kako bi povećao svoj dvorski utjecaj i povećao svoju moć pa sve do njegove nasilne smrti te ostvarenja njegova posljednjeg proročanstva da 'ako umre on da će umrijeti cijela Rusija' jer Car biva izbačen s trona i strijeljan s cijelom svojom obitelj od strane Boljševika. Poticaj za snimanje filma bio pronalazak od strane Irvinga Thalber da MGM već posjeduje prava na novelu Alfreda Klabund ''Rasputin'' (1927). Film i počinje najavnom filmskom izjavom: ''This concerns the destruction of an empire ... A few of the characters are still alive – the rest met death by violence.'', (slobodan autorov prijevod: ''Ovo se tiče uništenja carstva ... Nekoliko je likova još uvijek živo – ostali su umrli nasilnom smrću.''). Ta najava će se pokazati kao jednom od najproblematičnijih detalja u sudskom postupku protiv MGM-a.

Dakle, iako je film zamišljen kao fikcija visokog stupnja i većim dijelom izmišljena priča te su i imena stvarnih povijesnih likova, nekih od glavnih protagonista filma izmijenjana, i to princa Felixa Felixovich Yusupov u princ Čegodajev, a žene mu princeze Irine Alexandrovna Romanova Yusupov u princeza Natasha, ipak je predstavljao kombinaciju fikcije i stvarnih događaja te je bilo više nego očigledno o kojim je stvarnim likovima riječ, u biti gotovo o jedinim u doba snimanja filma preživjelim stvarnim uprizorenim članovima obitelji Romanov. I sam je princ Yusupov, u izgnanstvu, u koje ga je prvo protjerao car Nikolaj II Alexandrovich Romanov nakon ubojstva Rasputina, protjeravši ga zajedno sa suprugom na udaljeno imanje unutar Carstva (Rakitnoye), nehotično ih udaljivši od Boljševičke revolucije i njezinih svirepih likvidacija i tako im spasio život pred navalom boljševizma, (koje se izgnanstvo nastavilo proputovanjem od Yalte, preko Malte, Italije, kratko Pariza i Londona i konačno ustalilo povratkom i trajnim nastanjenjem u Parizu), objavio svoje memoare u kojima detaljno opisuje kako je, uz pomoć su-konspiratora Vladimira Purishkevich i Dmitrija Pavlovich, ubio Rasputina. Također, i New York Times je odmah po izlasku filma napisao da je očito da je princ Čegodajev zapravo princ Yusupov. Drugim riječima, pokazalo se da film u svojoj osnovnoj priči možda i jest fikcija, ali ima znatnog upliva i realnosti. S te strane, smatralo se da je riječ o priči iz domene javnosti i da nema nikakvih pravnih zapreka u uprizorenju onoga što jest u biti općepoznata stvarnost, ali se pojavio problem s fikcijom.

Obzirom na uprizorenje stvarnosti (ubojstva Rasputina), princ Yusupov baš i nije imao puno prostora za sudsko manevriranje, ali je zato njegova žena princeza Yusupov itekako imala mjesta za osnovano utuženje. Prema pisanju medija toga vremena i danas dostupnim dokumentima, princeza Yusupov, zastupana po odvjetnici Fanny Holtzmann, podnijela je tužbu protiv MGM-a pred Engleskim sudom tvrdeći da je film narušio njezinu privatnost i da ju je svojevoljno prikazao kao Rasputinovu ljubavnicu i žrtvu i na taj način oklevetao. Ovdje je osobito otegotna za filmsku kompaniju bila scena koja implicira da je Rasputin silovao princezu Yusupov, a što se nije nikada dogodilo. Ona je čak kasnije, u jednom drugom sudskom postupku nje i njezina muža protiv CBS-a iz 1960-ih, ustvrdila da Rasputina u stvarnosti nije nikada niti susrela.

Gledajući film dva puta, porota se složila da je princeza bila oklevetana. Princezi Yusupov engleski žalbeni sud 1934. godine dosudio je odštetu u iznosu 127.373,00 US$ (ekvivalent 2.434.000,00 US$ u 2019. godini), dok je u izvansudskoj nagodbi s MGM-om u New Yorku postigla daljnju odštetu. Oko te druge 'američke odštete' ostaje nejasno da li je to bio slijed 'engleske sudske odluke' ili potpuno drugi, odvojeni predmet, kao što ne postoje niti jednoznačne informacije o postignutom iznosu tog obeštećenja. (Uglavnom se barata s iznosom 250.000,00 US$, što je puno realnije od nekih verzija koje barataju s iznosom od čak vrtoglavih 1.000.000,00 US$, što bi bio ekvivalent 19.000.000,00 US$ u 2019. godini).

Navodno je u engleskom suđenju pravosuđe reklo tuženoj strani (MGM) da ne samo da je najavna filmska izjava štetna za njihov slučaj, već da bi njihov slučaj bio kudikamo bolji da su ugradili izravno suprotnu izjavu, da film nije zamišljen kao točan prikaz stvarnih ljudi ili događaja. Eto, upravo taj filozofski upliv pravosuđa i pravnika glede poimanja i savjetovanja, u maniri ''što bi bilo kad' bi bilo'', bio je okidač da su, ponukani ishodom ovog slučaja, (po mom mišljenju, ponajviše zauzetoga i ovako obrazloženoga stava pravosuđa), mnogi filmski studiji počeli ugrađivati ​​izjavu o odricanju odgovornosti za "sve osobe i događaje" u svoje filmove, kako bi se zaštitili od sličnih sudskih postupaka.

Što se samog MGM filma ''Rasputin i carica'' tiče, kao preventivna mjera od daljnjih sudskih postupaka, film je bio povučen iz distribucije desetljećima, a uvredljiva scena silovanja izrezana. CD izdanje ovog filma uključuje izvorišni teatralni trailer (najavu) koji sadrži dio ove izbrisane scene.

davorin cmrecki 20210526 151144

Predostrožnost, bolje rečeno, strah od mogućih tužbi i vrtoglavih cifri obeštećenja lansiranih odlukama i stavovima pravosuđa koje tako moguće može biti udaljeno od stvarnih intencija i poimanja, a svakako od kreativnog poimanja onoga tko je stvarao u filmskoj umjetnosti i poslije ostao konsterniran sudskim odlukama koje ga doslovno tjeraju u bankrot, izjave o odricanju odgovornosti za "sve osobe i događaje" ugrađivale su se u svojim varijacijama u sve i sva, i tamo gdje nije bilo nikakvog mjesta i tamo gdje uopće nije bilo niti ikakvog smisla. Primjerice, film "Razjareni bik" (''Raging Bull'', 1980), američka drama čiji scenarij je nastao na temelju memoara Jakea LaMotta i koji je osobno i sudjelovao u stvaranju filma kao konzultant, također na odjavnoj špici sadrži izjavu o odricanju odgovornosti za "sve osobe i događaje".

Forsiranje i brojne nelogičnosti u upotrebi navedene izjave rezultirale su i njezinim korištenjem u potpuno drugom smislu i smjeru nego je to bio onaj inicijalni. Producenti su tako izjavu znali koristiti kao njihovu potvrdu istinitosti njihova rada ili kao šalu ili kao satiru ili ironizirajući standardni smisao i uporabu izjave o odricanju.

U pogledu humorne strane uporabe izjave, u parodiji Trojice Stoogesa na nacističku Njemačku ''Ti Nazty Spy'' (''You Nazty Spy'' 1940), upotrjebljena je izjava: "Any resemblance between the characters in this picture and any persons, living or dead, is a miracle.", (slobodan autorov prijevod: "Svaka sličnost između likova u ovom filmu i bilo kojih osoba, živih ili mrtvih, jest čudo."), i nastavku ''Nikada više neću ozdraviti'' (''I'll Never Heil Again'', 1941), koji sadrži izjavu: "The characters in this picture are fictitious. Anyone resembling them is better off dead.", (slobodan autorov prijevod: "Likovi u ovom filmu su izmišljeni. Svima njima sličnima bolje je da su mrtvi."). U SF lutkarskom filmu ''Gromovi idu'', (''Thunderbirds Are Go'', 1966), čija je radnja smještena u 2068. godinu, izjava o odricanju odgovornosti kaže: "None of the characters appearing in this photoplay intentionally resemble any persons living or dead… SINCE THEY DO NOT YET EXIST'', (slobodan autorov prijevod: ''Niti jedan od likova koji se pojavljuju u ovom uprizorenju namjerno ne liči ni na jednu živu ili mrtvu osobu... OBZIROM ŠTO ONI JOŠ NE POSTOJE").

U pogledu satirične i ironične strane uporabe izjave, filmska uspješnica horor crna komedija ''Američki vukodlak u Londonu'', (''An American Werewolf in London'', 1981), i čuven muzički spot ''Thriller'' Michaela Jackson, sadrže izjave o odricanju odgovornosti koje upućuju izrijekom da se odnose na "žive, mrtve ili nemrtve osobe". Također i kultni klasik, crna horor komedija ''Povratak živih mrtvaca'', (''Return of the Living Dead'', 1985), sadrži izjavu: "The events portrayed in this film are all true. The names are real names of real people and real organizations.", (slobodan autorov prijevod: "Svi događaji prikazani u ovom filmu istiniti su. Imena su stvarna imena stvarnih ljudi i stvarnih organizacija."). Također i neovisan film komedija/drama ''Zabušanti'', (''Slacker'', 1990), sadrži izjavu: "This story was based on fact. Any similarity with fictitious events or characters was purely coincidental.", (slobodan autorov prijevod: "Ova se priča temeljila na činjenicama. Svaka sličnost s izmišljenim događajima ili likovima bila je čisto slučajna."). I tako dalje, i tako dalje. Slučajeva je beskonačno mnogo.

Gornji slučajevi upućuju na to da je glede korištenja izvorne izjave o odricanju odgovornosti za "sve osobe i događaje" pošlo nešto krivo, da je uporaba izjave izgubila svoj osnovni, inicijalni smisao koji je dobila na samom početku svog postojanja. 

Upravo u tom pogledu, praksa je pokazala da u slučajevima kada se fiktivni film previše približi stvarnim događajima, izjava o odricanju odgovornosti koju sadrže može na sudu biti proglašena ništavnom, a nadahnuće, stvarna inspiracija za film može biti predmetom dosuđenog obeštećenja. To se dogodilo s filmom ''Stvaratelj idola'' (''The Idolmaker'', 1980) koji se temeljio na izmišljenom promotoru talenta koji otkriva netalentiranog tinejdžera i pretvara ga u proizvedenu zvijezdu. Film je k tome postigao znakoviti uspjeh obzirom je Ray Sharkey, koji je ovjekovječio glavnog protagonista filma, osvojio Oscara za najboljeg glumca – komedija ili mjuzikl za 1980. godinu.

Stvarna osoba Fabian Forte, pjevač, čiji je karijerni put bio vrlo sličan onom izmišljenog dječaka Guida / Caesarea, uvrijedio se na svoju, kako je to on protumačio, karikaturu, a produkcijska kuća odgovorila je izjavom o odricanju od odgovornosti za ''sve osobe i događaje''. Fabian Forte podiže tužbu protiv produkcijske kuće tešku 64 milijuna US$ ističući klevetu i narušavanje privatnosti kao razlog. Tvrdio je da ga je film natjerao da izgleda kao "potpuno proizvedeni pjevač, puko lijepo lice bez ikakvih pjevačkih sposobnosti ili glumačkog talenta." Spor je završio izvansudskom nagodbom kojom su on, njegova supruga i obitelj primile javnu ispriku u Hollywood Reporteru i Varietyu te je dobio manji udio u dobiti filma.

Zašto je tomu tako? U čemu je pošlo po zlu s tada već desetljećima uredno i učinkovito primjenjivanom izjavom o odricanju odgovornosti za "sve osobe i događaje"? Da bi odgovor potražili na to pitanje, neophodno je vratiti se na izvorište njezina korištenja – na predmet Youssoupoff (Yusupov) vs. Metro-Goldwyn-Mayer (1934) 50 TLR 581, CA. 

Prema dostupnom izvještaju sa stvarnog suđenja (The Times Law Reports volume 50, 1933-1934 at the State Library of Victoria in Australia):

1. (op)tužba je bila da je princeza Yusupov silovana od strane Rasputina – (ne spominje se uprizorenje nje kao Rasputinove ljubavnice i drugi oblici narušenja njezine privatnosti, npr. zavođenje),

2. Lord Justice Scrutton, (koji je zastupao tuženi MGM), u obrani je isticao da: (i) ne postoje dokazi koji bi porotu izravno doveli do zaključka da bi razumni ljudi poistovjetili igrani lik princeze Natashe s stvarnim likom princeze Yusupov: (ii) kada bi se i poistovjetile te dvije osobe, ne postoje dokazi temeljem kojih bi porota izravno mogla zaključiti o filmu kao klevetničkom za tužiteljicu princezu Yusupov i (iii) da kada bi se i obje prethodne točke odlučile protiv MGM-a, utužena odšteta bila bi prekomjerna u smislu da niti jedna porota, koja bi bila pravilno usmjerena, ne bi mogla dati sve relevantne, okolnosti slučaja; drugim riječima, da se predmetna odšteta niti ne bi mogla pravilno utvrditi, a da se time ne ošteti i tužena strana (MGM), (op.a.),

3. racio presuđenja u korist princeze Yusupov (ratio decidendi) bio je: (i) načelo da pripisivanje (imputacija) može biti klevetnička ako nastoji dovesti do toga da se osobu na koju se odnosi dovede do toga da je se zajednica (društvo) kloni ili ju izbjegava. Lord Justice Slesser, (koji je zastupao tužiteljicu princezu Yusupov), izjavio je da klevetanje nije samo ono koje dovodi osobu u mržnju, podsmijeh ili prezir zbog neke moralne diskreditacije s njezine strane, već i ako dovodi do toga da se te osobe kloni ili izbjegava i bez ikakve moralne diskreditacije ili zbog nje same; te (ii) načelo da bi pripisivanje (imputacija) bilo klevetničko potpuno je nebitno je li ta osoba kriva ili amoralna. Lord Justice Slesser izjavio je kako mu se pitanje je li ili nije, (tužiteljica, op.a.), više ili manje moralna, čini nebitnim pri razmatranju pitanja je li tužiteljica bila oklevetana te dodao: ''Kada je ova žena oklevetana zbog svoje seksualne čistoće, ne mislim da je pitanje točnog načina na koji je ona bila odriješena svoje nevinosti i djevičanstva jest pitanje koje se poroti može pravilno postaviti da ga presudi.''

Dakle, iz gornjeg je za zaključiti da je predmet sudskog postupka iz kojeg je proistekla kasnija izjava o odricanju od odgovornosti za ''sve osobe i događaje'' bila kleveta, iznošenje neistinitih podataka (o silovanju) koje su pritom bile takve prirode da životno-logično dovode do javne, društvene diskreditacije te osobe.

Stoga, kraj činjenice da predmetni film predstavlja kombinaciju fikcije i stvarnosti, pri čemu produkcijska kuća fikciju naglašava preimenovanjem glavnih promotora filma i stvarnih povijesnih likova, (preživjelih uprizorenih članova obitelji Romanov), dok sa stvarnošću koketira hotimično neskrivljenim uprizorenjem ostalih likova s dvora tadašnjeg doba Ruskoga carstva i stvarnim događajima, pritom filmsku dramatiku i teatralnost onoga vremena naglašavajući uvodno spomenutom najavnom filmskom izjavom: ''Ovo se tiče uništenja carstva ... Nekoliko je likova još uvijek živo – ostali su umrli nasilnom smrću.'', pravosuđe je presudilo u korist tužiteljice princeze Yusupov zbog neistine u njezinom životu, a to je upravo izrijekom – zbog uprizorenja scene njezina silovanja od strane Rasputina, prethodno smatrajući da je potpuno nesporno kako se u filmu radi o njoj i njezinom suprugu, neovisno od izmjene njihovih imena. Očito u tom smislu, na engleskom suđenju dolazi do završnog sudskog osvrta da bi pozicija MGM-a bila zasigurno bolja da su ugradili izravno suprotnu izjavu: da film nije zamišljen kao točan prikaz stvarnih ljudi ili događaja. Drugim riječima, mišljenja sam da se time htjelo naglasiti produkcijskoj kući da se u slučaju uprizorene fikcije trebala ograditi, odnosno da kada je već uvodno naglašavala realitet u filmu da je trebala osobito tada naglasiti da postoji i fikcija jer ovako se izrijekom sugerira realitet cjelokupnog filmskog sadržaja. Ovako se tvrdi da je sve u filmu uprizoreno i realnost čime se produkcijska kuća samoprozvano stavlja u ulogu svjedoka očevica i svih ostalih fiktivnih pojedinosti (scena), a ovdje osobito uključivo kontroverzne scene silovanja. Ostale uprizorene fiktivne pojedinosti nisu bile sporne ili barem nisu bile odlučne za suđenje, a da jesu, tada bi i princ Yusupov zasigurno polučio sudski uspjeh, što povijesno-činjenično zasigurno nije.

S prethodnim u svezi, a imajući u vidu 'neslavnu sudbinu' izjave o odricanju odgovornosti za "sve osobe i događaje" u filmu ''The Idolmaker'' obzirom se fiktivni film previše približiO stvarnim događajima, i to neovisno kraj činjenice da se ime glavnog protagonista razlikovalo (promijenilo) od imena stvarne osobe, a što se sve ostvarilo i kod MGM-ovog filma ''Rasputin i carica'', potpuno se logično nameće kao zaključak da ista izjava najvjerojatnije ne bi pomogla niti kod tog inicijalnog problematičnog filma jer njegov problem nije u tome što se uopće miješalo realnost i fikciju, niti u samoj fikciji kao takvoj.

davorin cmrecki 20210526 151144

Dakle, problem je u spoju koji se 'desio' između uvodne, najavne filmske izjave i scenski uprizorene tvrdnje o kleveti (sliovanju), a ne u općenito iznošenju stvarnih, općepoznatih povijesnih događaja i njihovih varijacija koje mogu predstavljati ujedno i umjetničku slobodu i izričaj 'filmaša'. Svaka neistina ne mora nužno uvijek značiti i klevetu. Ona može predstavljati i afirmaciju, moguće, glorifikaciju nekoga i/ili nečega. Međutim, u pretjeranoj bojaznosti od iole mogućih negativnih pravosudnih konzekvenci, mišljenja sam da se kasnije u praksi završni sudski osvrt na engleskom suđenju pogrješno shvatio ili barem dekontekstualizirao od naglašene uvodne spomenute najavne filmske izjave i same prijeporne klevetničke scene silovanja te da paralelno s time, a prema tom iskrivljenom poimanju, dolazi do izjave o odricanju koja usto doživljava svoju ekraniziranu ekspanziju i na velikom platnu i na televizijskim programima pa onda inflaciju i hiperinflaciju. Ista i na jednoj podsvjesnoj razini zasigurno biva ograničavajućim faktorom u kreativi pojedinaca u sedmoj umjetnosti u pogledu njihova doživljavanja, interpretacije i općenito emotivno-senzibilnog originalnog umjetničkog oslikavanja njihovih misli i ideja, u određenim momentima više ili manje ponukanih stvarnošću i/ili fikcijom. Tako kritičko poimanje umjetnosti i umjetničke ekspresivnosti od strane rigidne forme pravosuđa, kreativnosti od strane nekreativnosti, može ostaviti dugotrajne negativne posljedice. Problem nije samo u izlasku iz sfere nečije (pravosudne) domene dijeljenjem savjeta i razmišljanja koja nisu u neposrednoj vezi s realitetom i događajem koji se dogodio i koji jest predmetom spora već s čisto hipotetskim situacijama ('što bi bilo bolje, kad' bi bilo bolje'), već i u dekontekstualizaciji iznesenih stavova i mišljenja koji ne bi smjeli izlaziti iz pravosudnih okvira zadanih tužbom i presuđenih presudom.

Na kraju, vrla i lepršava neograničenost i domišljatost kreacije i jest dovela do naglašenog korištenja izjave o odgovornosti u potpuno drugom smislu i smjeru nego je to bio onaj inicijalni, njezinom šaljivom stranom, njezinim ironiziranjem, satiriziranjem i sl.

Na kraju, htio bih skrenuti koju misao na ovu temu sa stanovišta, u vrijeme pisanja ovog članka, aktualnog hrvatskog pravosuđa, pritom ću razlučiti dokumentarni od igranog filma.

Za snimanje dokumentarnog filma potrebna je suglasnost osobe o kojoj se film snima jer se bez dopuštenja osobe o kojoj se film snima autor filma izlaže građanskopravnoj tužbi naknade štete obzirom se radi o korištenju tuđeg imena i lika te drugih prava osobnosti. U protivnom, bez suglasnosti, radilo bi se o povredi prava osobnosti. Poželjno je da ta suglasnost bude dana izričito, preferirano pisano. Međutim, suglasnost može biti dana i konkludentnim radnjama, u kojem je slučaju pitanje je li suglasnost zaista dana ili ne i kakve je prirode i razmjera ako je dana, a takva je konkludentna suglasnost podložna različitoj interpretaciji, i time se opet autor izlaže opasnosti građanskopravne tužbe. Nadalje, suglasnost za snimanje igranog filma, kao i za izbor glumaca, načelno nije potrebna ukoliko je scenarij istog dobro ''zapakiran'' u fikciju te u najmanjoj mogućoj mjeri povezan sa stvarnom osobom tako da se iz istoga ne može iščitati o kome se točno radi, (to se u praksi dodatno naglašava u odjavnoj špici s izjavom o odricanju odgovornosti za "sve osobe i događaje"). U suprotnom, suglasnost je potrebna budući da bi se, ukoliko bi se suglasnost izostavila, također radilo o povredi prava osobnosti i time, uzročno-posljedično o opasnosti od građanskopravne tužbe.

Tako i prema Zakonu o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18) svaka fizička i pravna osoba ima pravo na zaštitu svojih prava osobnosti pod pretpostavkama utvrđenim zakonom, a to su pravo na život, tjelesno i duševno zdravlje, ugled, čast, dostojanstvo, ime, privatnost osobnog i obiteljskog života, slobodu i dr. Također, u slučaju povrede prava osobnosti sud će, ako nađe da to težina povrede i okolnosti slučaja opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade imovinske štete, a i kad nje nema.

Također i Zakon o medijima (NN 59/04, 84/11 i 81/13) propisuje da svaka osoba ima pravo na zaštitu privatnosti, dostojanstva, ugleda i časti, uključujući i osobe koje obavljaju javnu službu ili dužnost, osim u slučajevima koji su u vezi s javnom službom ili dužnosti koju te osobe obavljaju. Međutim, osobe koje svojim izjavama, ponašanjem i drugim djelima u vezi s njihovim osobnim ili obiteljskim životom same privlače pozornost javnosti ne mogu zahtijevati istu razinu zaštite privatnosti kao drugi građani. Ujedno, nema povrede prava na zaštitu privatnosti ako u pogledu informacije prevladava opravdani javni interes nad zaštitom privatnosti u odnosu na djelatnost novinara ili na informaciju. Pri svemu tome, mediji su dužni poštovati privatnost, dostojanstvo, ugled i čast građana, a osobito djece, mladeži i obitelji bez obzira na spol i spolno opredjeljenje.

S druge strane nakladnik koji informacijom, ( a to može biti podatak, tekst, fotografija, crtež, karikatura, film, usmeno izvješće, vrijednosni sud ili drugi prilog objavljen u mediju), objavljenom u mediju, (a to su novine i drugi tisak, radijski i televizijski programi, programi novinskih agencija, elektroničke publikacije, teletekst i ostali oblici dnevnog ili periodičnog objavljivanja urednički oblikovanih programskih sadržaja prijenosom zapisa, glasa, zvuka ili slike), prouzroči drugome štetu (materijalnu i nematerijalnu) dužan ju je naknaditi, izuzev u određenim propisanim slučajevima, kao primjerice ako je informacija objavljena unutar autoriziranog intervjua, fotografija oštećenika snimljena na javnome mjestu ili je fotografija oštećenika snimljena uz njegovo znanje i pristanak radi objavljivanja, a oštećenik nije zabranio objavljivanje, odnosno ograničio pravo autora fotografije na iskorištavanje djela, potom, ako je informacija točna, a iz okolnosti slučaja proizlazi da je novinar u dobroj vjeri zaključio da se oštećenik slaže s njezinim objavljivanjem i dr. Međutim, prethodna isključenja odgovornosti ne odnose se na osobne podatke kojih je tajnost propisana zakonom, na informacije o maloljetnim osobama, te informacije prikupljene na nezakonit način. Ujedno je izrijekom propisano u slučaju da je informacija autorizirana, a pojedini dijelovi sadrže očevidne uvrede ili klevete, autorizacija ne isključuje i solidarnu odgovornost nakladnika i glavnog urednika, ukoliko nisu postupali u dobroj vjeri.

Nadalje, otvara se bez suglasnosti i problematika moguće kaznenopravne odgovornosti.

Tako je Kaznenim zakonom RH (NN 125/11, 144/12, 56/15, 61/15, 101/17, 118/18 i 126/19) propisano kazneno djelo neovlaštenog zvučnog snimanja (čl. 143 KZ) i prisluškivanja te neovlaštenog slikovnog snimanja (čl. 144 KZ)

Dakle, neupitno je da hrvatski pozitivni propisi prepoznaju i zaštićuju pravo osobnosti pa je svakako radi izbjegavanja mogućih negativnih reperkusija, (zabrana emitiranja i distribucije, odgovornost za štetu, kaznenopravna odgovornost i sl.), neophodno i svakako svrsishodno zatražiti pisanu suglasnost (autorizaciju) snimane i intervjuirane osobe.

Ujedno napominjem da ukoliko su suglasnost i autorizacija dani separatno za dijelove snimki zvuka i tona, intervjua, i to još k tome neograničeno, da onda sama montaža tih različitih snimki i tonova u, recimo, dugometražni film ne bi nužno značila nedopušteno prikazivanje i distribuiranje, odnosno neautorizirani intervju. Ovo naravno, pod pretpostavkom da bi se koristile isključivo te ranije snimke i ako se njihovom montažom ne bi vrijeđala prava osobnosti osobe, nego bi te kasnije montaže bile na istoj razini poštivanja (uvažavanja) nečijih prava osobnosti.

No, ovdje se otvara moguća daljnja tema obzirom na razlikovanje jedne situacije filmskog uprizorenja stvarnog događaja što vjernije do momenta 'jedino' inspiriranosti filma stvarnim osobama i/ili događajima gdje je sve neophodna prethodno spomenuta suglasnost osobe sa stanovišta slobodnog korištenja i zaštite njezina prava osobnosti, od druge situacije fikcije u određenoj mjeri izmiješane sa stvarnošću do puke izmišljotine gdje je sve u praksi već ustoličena primjena predmetne izjave o odricanju odgovornosti za "sve osobe i događaje". Miješanje i poistovjećivanje jedne i druge situacije i njihovih intenziteta, pače krajnosti, u praksi može dovesti i dovodi do neprimjerenog korištenja izjave o odricanju, a kako je to ovdje prikazano kroz niz stvarnih slučaja pa onda i do ismijavanja same izjave. S druge strane, uvjerenje da ishođenje nečije suglasnosti nije potrebno jer se inspiriranost tom osobom može nadomjestiti pukom primjenom izjave o odricanju, u potpunosti je promašena te može realizirati štetnim posljedicama, kao primjerice u gore spomenutom filmu ''The Idolmaker''.

U situaciji poput te, svakako bi bilo neophodno ishoditi suglasnost dane osobe, a u kojoj bi bila uključena i njezina suglasnost sa slobodnim kreativnim izričajem 'filmaša', čime bi se u odnosu na pravnu sigurnost pokrilo i inače područje koje pokriva izjava o odricanju.

Pitanja koja se ovdje impliciraju, što u slučaju ako se takva suglasnost ne može ishoditi?, da li tada kreativa treba stati i ostati neizražena, neostvarena?, samo raspiruju daljnju debatu između mog pravničkog racija i čiste kreativne nutrine.

Davorin Cmrečki

Članci

KOMENTIRANJE U PORTALIMA VS. MEDIJSKO JEDNOUMLJE ILI NEŠTO TREĆE

Opširnije...

Rasputin i carica: "All persons and events fictitious disclaimer"

Opširnije...

Sportske asocijacije RH na unutarnjem tržištu EU

Opširnije...

Misaono-kreativni non-lockdown

Opširnije...

Uplatili ste putovanje za svoje dijete – Kako do svojih novaca?

Opširnije...
Odvjetnički ured
mr.sc. Davorin Cmrečki

Petrinjska 45/IV HR-10000 Zagreb

tel: +385/1/48 11 935
fax: +385/1/48 11 935
e-mail:

Član Hrvatske odvjetničke komore

Naš tim

Odvjetnici:
mr. sc. Davorin Cmrečki
 
Vježbenici:
mag. iur. Lucija Kunčić
mag. iur. Vasja Mijatović

Odvjetnik-cmrecki.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Koristeći našu web stranicu slažete se s korištenjem kolačića.

Više o kolačićima saznajte ovdje

Slažem se