Trenutno, svjedočimo sve većoj društvenoj polarizaciji, preciznije, bipolarizaciji, a dva polariteta bivaju to izraženija i agresivnija što vrijeme odmiče i što više u medijskom prostoru ponestaje različitih informacija o istim temama, što dulje ponestaje različitih gledišta na istu stvar, a javna rasprava se, slikovito, pretvara u istosmjernu struju koja preuzima primat nad izmjeničnom strujom, a sve neovisno ili suprotno prednostima elektromagnetskih svojstava potonje nad istosmjernom strujom, neovisno od civilizacijskih spoznaja (i dostignuća) na području humanizma. Pršti netolerancija, isključivost, podcjenjivačko etiketiranje...jednom riječju, ksenofobija se u svojoj društvenoj pojavnosti straha iliti anksioznosti prema određenoj grupi ljudi, prema nepoznatom raspojasala te je pitanje samo vremena kada će postati uobičajeni način izražavanja čistog šovinizma, ali ovaj puta transnacionalno, kao uvjerenje u nadmoćnost (superiornost) jedne skupine ili grupacije istomišljenika nad drugom.

Naslućujete, riječ je o psihološkim fenomenima koje na čovječanstvo, globalno gledano, ostavlja medijsko praćenje, 'shvaćanje' i evaluacija situacije s Corona virusom SARS-CoV-2 i atipičnom plućnom bolesti (COVID-19) te reakcija društveno-političkih sustava i centara moći na istu. I dok je nezapamćenom brzinom i lakoćom cijelim svijetom posijana krilatica o epidemiji, koja gotovo istovremeno prerasta u pandemiju, za sobom stavljajući sve životne tokove 'običnog čovjeka' na stand-by (lockdown) varijantu, ljudi bivaju lišeni elementarnih znakova ljudskosti – čitaj – same društvenosti kao takve. Još u vrijeme dok je antička filozofija predstavljala aktualnu spoznaju i općeprihvaćenu metafizičku dimenziju, skovana je krilatica zoon politikon – pojam koji svakog čovjeka označava kao biće određeno vlastitom društvenošću. O fenomenologiji socijalnog inženjeringa i tzv. crne medicine, koja kroz medicinsko-filozofske ad hoc postavljene hipoteze, ujedno poistovjećivane kao gotove i neupitne zaključke dobivene bez prethodno provedenog logičko-silogističkog zaključivanja, moglo bi se raspravljati na dugo i široko, što ne isključuje daljnje osvrte autora kroz buduće članke, dok će se ovdje pozabaviti jednom medijski vrlo interesantnom aktualnošću.
Naime, u pripremi je novi Zakon o elektroničkim medijima. Dakle, riječ je o potpuno novom zakonu koji bi u cijelosti trebao zamijeniti dosadašnji Zakon o elektroničkim medijima (NN 153/09, 84/11, 94/13 i 136/13 – ispravak). Što se tiče ocjena stanja i osnovnih pitanja koja se trebaju urediti novim zakonom te posljedice koje će njegovim donošenjem proisteći, ističe se kako su se od posljednjih značajnijih izmjena zakona iz 2009. godine znatno promijenile tehnologije u emitiranju programa. Osim toga, donesena je nova Direktiva (EU) 2018/1808 s rokom implementacije u nacionalno zakonodavstvo 19.09.2020. godine. Naglašava se, među inim, i potrebitost zaštite djece i učinkovitije suzbijanje govora mržnje. Istim bi se reguliralo audiovizualno oglašavanje, propisale mjere za zaštitu od programa koji bi mogli ''narušiti fizički, mentalni ili moralni razvoj maloljetnika'', odredila pravila o pružanju audiovizualnih medijskih usluga kroz prizmu zaštite od nasilja ili mržnje baziranima na diskriminatornim osnovama te kao novina uvelo u taj regulirani diskurs i pružatelje usluga platformi za dijeljenje videozapisa.

No, ono što nekako kao životno najrasprostranjeniji mogući (budući) fenomen novog zakona proizlazi jest odredba čl. 93, točnije odredba čl. 93 st. 3 zakona u pripremi. Naime, tom odredbom, u prijedlogu zakona ponuđenom u savjetovanju sa zainteresiranom javnošću (javnoj raspravi), predviđala se objektivna odgovornost pružatelja elektroničke publikacije za cjelokupni sadržaj objavljen na elektroničkoj publikaciji uključujući i sadržaj koji generiraju korisnici. Kako je istim prijedlogom definirano da je pružatelj elektroničke publikacije pravna ili fizička osoba koja pruža uslugu elektroničke publikacije i odgovorna je za njen sadržaj, (čl. 3 st. 1 toč. 27 cit. zakonskog prijedloga), a elektroničke publikacije da su urednički oblikovani, proizvedeni ili prikupljeni medijski sadržaji koje putem interneta objavljuju pružatelji usluga elektroničkih publikacija u svrhu javnog informiranja, zabave ili obrazovanja, (čl. 3 st. 1 toč. 6 cit. zakonskog prijedloga), postalo je razvidno da bi pružatelji elektroničkih publikacija mogli trpjeti i znatne štetne posljedice zbog komentara koje uz njihove uredničke tekstove objavljuju (uploading) sami njihovi čitatelji (korisnici).

Na to je izravno upućivalo i službeno obrazloženje samog predlagatelja zakona (Vlada RH, točnije, Ministarstvo kulture i medija RH), koji je isticao da se navedenom odredbom (čl. 93 cit. zakonskog prijedloga) propisuje odgovornost pružatelja elektroničkih publikacija za cjelokupni sadržaj objavljen na elektroničkoj publikaciji, uključujući i onaj koji je generirao korisnik.

To je kao trigger poslužio daljnjoj javnoj raspravi, ali i polemici koja se potom već u praksi ponajviše hrvatskih portala počela prakticirati i sada kada zakon još uvijek nije donesen jer se i nadalje nalazi u zakonskoj proceduri, o čemu nešto niže.

Valja imati u vidu da trenutno značajni dio Hrvatskog medijskog prostora zauzima veliki broj internetskih portala (web portala). Za dobivanje bolje predodžbe, autor ovoga članka upućuje na primjerice pregled https://www.hrportali.com/. Velika većina tih portala omogućavala je svojim čitateljima i korisnicima komentiranje objavljenih tekstova čineći na taj način svoj medijski prostor življim glede mogućnosti interakcije na relaciji novinar/urednik – čitatelj, ali i na međusobnoj relaciji samih čitatelja. Na žalost, svjedočili smo učestalim vrlo kontroverznim, uvredljivim i ponižavajućim komentarima, a upravo bi zastupljenost takvih negativnih komentara i njihovi sadržaji potencijalno predstavljala ugrozu za pružatelje elektroničkih publikacija ako bi oni i za njih mogli (trebali) odgovarati, i to neovisno od njihovih autora.

Stoga se u javnoj raspravi isticalo da pružatelj ne može nadzirati sav sadržaj korisnika i da treba predvidjeti mogućnost oslobođenja od odgovornosti uz uvjet da pružatelj po primitku prigovora oštećene strane sporni sadržaj ukloni.

Hrvatsko novinarsko društvo (HND), primjerice, osobito je problematiziralo odgovornost pružatelja za sadržaj koji generiraju korisnici elektroničkih publikacija, jednako kao i njihovu odgovornost za sadržaj koji izravno u eter izriču gledatelji, slušatelji ili gosti u studiju, ističući da bi takva odgovornost mogla dovesti u pitanje otvorenost elektroničkih medija.

U javnoj raspravi poentiralo se na to da je interes šire javnosti zaštititi pravo korisnika na slobodu izražavanja i da se to ovdje može postići i sredstvima, odnosno mjerama koje trebaju poduzeti sami pružatelji elektroničkih publikacija kroz instrumente samoregulacije i koregulacije, kodekse ponašanja i sl. Drugim riječima, da se radi o zakonskom segmentu koji bi svakako trebalo dodatno preciznije i fleksibilnije, čitaj, suptilnije (kvalitetnije) razraditi.

Međutim, bilo je i onih koji su takvo predloženo zakonsko rješenje podržali. Dapače, tražili i njegovo rigorozniju (širu) primjenu. Primjer je to Ureda pučke pravobraniteljice koji je zakonski prijedlog podržao jer da se istim popunjava pravna praznina iz ranijeg zakona (još uvijek važećeg) prema kojem da je otežano utvrditi odgovornost za, primjerice, komentare ispod objavljenih članaka, ali ujedno ističući kako mnogi pružatelji elektroničkih publikacija imaju svoje profile i na društvenim mrežama na kojima se, također, objavljuju članci koje korisnici potom komentiraju, što da nije jasno regulirano, odnosno da novim zakonom nije predviđena odgovornost pružatelja elektroničkih publikacija i na društvenim medijima. Ovdje posebno treba imati u vidu da prema definiciji iz prijedloga novoga zakona, pojam elektronički mediji u sebi uključuje audiovizualni programi, radijski programi i elektroničke publikacije, (čl. 3 st. 1 toč. 7 zakona u pripremi), što znači da ono što je propisano (samo) za elektroničke publikacije ujedno ne znači da se odnosi i da je propisano i za audiovizualni programi, radijski programi, a osobito da nije propisano za sadržaje objavljene na društvenim mrežama.
Javna rasprava prelila se u polemiku i strah da portalima slijedi obavezna registracija komentatora i produbila nepoznanicu što će biti s društvenim mrežama.

U konačnom prijedlogu novoga zakona iz srpnja mjeseca ove godine, ovdje razmatrana odredba čl. 93 st. 3 postala je odredba čl. 94 st. 3 i njom je sada definirano kako je pružatelj elektroničke publikacije odgovoran za cjelokupni sadržaj objavljen na elektroničkoj publikaciji, uključujući i sadržaj koji generiraju korisnici, ali samo i isključivo izrijekom: i) ako propusti registrirati korisnika te ii) ako nije na jasan i lako uočljivi način upozorio korisnika na pravila komentiranja i na zabranu kršenja odredaba glede zaštite maloljetnika, zabrane sadržaja koji potiču na nasilje ili mržnju, onemogućavanja objavljivanja sadržaja koji potiču na kaznena djela terorizma, kaznena djela u vezi s dječjom pornografijom i kaznena djela koja se odnose na rasizam i ksenofobiju iz odredbe čl. 125 Kaznenog zakona (NN 125/11, 144/12, 56/15, 61/15, 101/17, 118/18 i 126/19), kao i na obvezu poštivanja autorskih i srodnih prava.

Uslijedila je reakcija struke. Neki su izdavači (portali) zamjerali da zakon ne propisuje kako točno treba izgledati postupak registracije, niti koje sve podatke portali pritom od komentatora trebaju tražiti. Neki portali su uveli sustav naplate sadržaja pa je pretpostavka da će iskoristiti tehnologiju, tj. uvesti obveznu registraciju čitatelja komentatora uz princip registracije putem kreiranja korisničkog ID-a te ostavljanja e-mail adrese i postavljanja lozinke čitatelja. Ako registrirani korisnik ostavi komentar koji će biti u suprotnosti sa zakonom, pružatelj elektroničke publikacije će biti dužan komentar ukloniti. Također, moći će korisniku onemogućiti daljnje komentiranje. Međutim, uvijek je moguće da će osobe koje ostavljaju komentare koji se mogu okarakterizirati kao govor mržnje i sl., nakon zabrane komentiranja kreirati novi ID, pa će se priča ponoviti. Većina smatra da je u svakom slučaju napravljen korak koji će otežati ostavljanje neprimjerenih komentara i potaknuti konstruktivnu razmjenu mišljenja.

U svakom slučaju, obavezna registracija definitivno će prorijediti broj komentara, ali i to može biti pozitivan pomak jer moguće nagovještava da će komentari biti primjereniji, fokusiraniji na sam objavljeni sadržaj. Naime, često su korisnici u situaciji da bi nešto konstruktivno i komentirali, ali kada vide negativni nivo komentara podno članka, odustaju od komentiranja.

Pojedini portali su pitanje korisničkih komentara i registracije do sada relativno elegantno rješavali korištenjem Facebook-ovog plugin opcije za komentiranje. Otegotna okolnost jest kada neka treća strana promijeni uvjete korištenja, kao što je Facebook nedavno prestao prikazivati spomenuti plugin onima koji nisu registrirani na Facebook-u ili nisu prihvatili nove uvjete korištenja.

I nadalje ostaje veliki izazov komentiranja na društvenim mrežama, koje nije obuhvaćeno ovim zakonom, a potencijalno može predstavljati govor mržnje, poticanje na nasilje te može biti usredotočen isključivo na vrijeđanje novinara, drugog sugovornika/čitatelja i sl. To pak može biti predmetom reguliranja planiranim Zakonom o nedopuštenom ponašanju na internetu o kojem se dosta pričalo tijekom 2019. godine.

Međutim, svjedočimo i činjenici da je, iako novi zakon još uvijek nije donesen, velika većina hrvatskih portala gotovo prešutno ukinula mogućnost komentiranja objavljenih novinskih članaka. Rijetki su oni koji su tu opciju zadržali. Osobnim istraživačkim pretraživanjem ranije spomenutog internetskog preglednika hrvatskih portala, ostao sam zatečen trenutnom opstojnošću portala s mogućnošću komentiranja koja je brojčano svedena gotovo na puke usamljene egzemplare u moru brojnosti elektroničnih publikacija, kao arhaizam i zaostavština muzejsko-izložbenog karaktera koja bi trebala svjedočiti o jednom vremenu, epohi koja polagano, ali sigurno nestaje iz naše stvarnosti.

Zašto se to dogodilo? Čemu važnost komentiranja u medijskom prostoru elektroničkih publikacija?

Obzirom na prirodu i fleksibilnost elektroničkih medija, nasuprot limitiranim mogućnostima standardnih tiskanih izdanja (dnevnih, tjednih, mjesečnih novina), i obzirom na dostupnost interakcije čitatelja s tvorcima e-objavljenih tekstova, a imajući u vidu i njihovu značajnu zastupljenost u sveukupnom šarolikom medijskom prostoru, elektroničke publikacije s omogućavanjem čitateljskog komentiranja zasigurno predstavljaju suvremenu okosnicu modernog pluralizma i, ako ne javnog raspravljanja, onda zasigurno već prihvaćeni (uvriježeni) oblik oživotvorenja ustavne, (ali i konvencijske i deklaracijske), slobode i prava na iznošenje vlastitih stavova.

Uz činjenicu da je prema Vladinoj ocijeni stanja, trenutno 276 pružatelja elektroničkih publikacija s 336 elektroničkih publikacija, komentari čitatelja tim više predstavljaju neizostavan dio digitalnog izdavaštva i kulture komuniciranja, raspravljanja, polemiziranja. Što više, čitatelji nerijetko u svojim komentarima otkrivaju i nove informacije i izvore informacija.

Stoga, gotovo prešutno ukidanje mogućnosti komentiranja od strane velike većine hrvatskih portala, kraj činjenice da novi zakon još nije niti donesen, neodoljivo koincidira sa sveopćim društvenim kaosom koji je globalno zavladao vezano uz COVID-19 i sve više polarizirao samo dva načina i pristupa nošenju s njime. Zar doista isključivost i cenzura, nerijetko popraćena povišenim i vrijeđajućim, podcjenjivačkim tonovima upućenima 'onima drugima' s visina Olimpa, upućenih od strane centara moći, (a pritom se misli na sve i bilo koje osobe i institucije koje imaju i kojima se daje imalo medijskog prostora u mainstream medijima), predstavlja civilizacijski doseg kojemu treba težiti? Neovisno od toga na koju i čiju se stranu svrstavali, činjenica je da medijski prevladava sinhronicitet poimanja i nametanja straha 'onima drugima' neposlušnima, onima označenima, etiketiranima na bilo koji način. Drugo mišljenje, općenito, drugačije razmišljanje, mimo službenih preporuka preko noći uspostavljenih (i ustoličenih) centara moći, biva stigmatizirano.

Istovrsnih i sličnih primjera tiranije jednoumlja u povijesti čovječanstva nebrojeno je mnogo, a onaj najrigidniji, u minulom stoljeću. Stoga se doista čini da nam se povijest ne događa već ciklički ponavlja.

Kao što se mijenja definicija imuniteta, tako se očito mijenjaju i definicije ksenofobije, šovinizma, drugog oblika netrpeljivosti, nasilja, mržnje, diskriminacije... Relativiziranjem usvojenoga znanja, spoznatih postavki suvremenoga homo sapiensa, preciznije, plasiranjem izvrnutih sustava etičkih vrijednosti relativizira se cjelokupni civilizacijski stupanj razvoja i vrijeme u kojemu živimo.

Stoga i ne čudi da, iako su u novom prijedlogu zakona predviđene odredbe o zabrani sadržaja elektroničkih publikacija koji potiču na nasilje, mržnju, koji odišu ksenofobnošću, (koja je – uzgred budi rečeno – i kaznenopravno sankcionirana), iako je izrijekom zabranjeno poticanje, pogodovanje širenju diskriminacije na osnovi političkog ili drugog uvjerenja, obrazovanja, društvenog položaja, dobi, zdravstvenog stanja, invaliditeta, genetskog naslijeđa, rodnog identiteta, izražavanja itd., medijskim prostorom vlada orkestralno dirigirano jednoznačje s otvoreno izraženom netolerancijom prema svemu drugome i drugačijem. U strahu od svoje krhkosti pred svjedocima i postulatima vremena, ukidanje mogućnosti komentiranja elektronički objavljenih proklamacija jednoumlja samo govori o slabosti, (i mentalnoj i moralnoj neodrživosti), tog istog jednoumlja.

U tom smislu, (kada novi zakon još uvijek nije donesen, ali i kada će biti donesen), sveopće ukidanje, limitiranje, a osobito aktualno neomogućavanje komentiranja uz obrazloženje uspješnog suzbijanja uvredljivih komentara jednako je opravdano kao što bi bila opravdana sveopća zabrana svima upravljanja automobilom zbog onih izdvojenih slučajeva bešćutnih kršitelja prometnih pravila i, primjerice, njihova uzrokovanja smrtnih slučajeva vožnjom u stanju smanjene uračunljivosti (čitaj, alkoholiziranosti...).

Također, a upravo analogijom 'intencije zakonodavca' da se određenom zakonskom intervencijom regulira čitateljsko komentiranje sadržaja elektroničkih publikacija i općenito podigne kultura čitateljskog ophođenja i korespondiranja, svakako se iz sadašnje situacije ujedno pojavljuje potreba i za zakonskom intervencijom glede jasnog određenja, imenovanja stvoritelja svakog pojedinog i svih autorskih sadržaja elektroničkih publikacija koji i nadalje, pod raznim pseudonimima i 'alias' nazivima mogu skrivati svoj identitet i tako nesmetano svojim tekstovima otvoreno kršiti sva pravila komentiranja na koje će pružatelji elektroničkih publikacija morati po novom zakonu unaprijed upozoriti čitatelje. Zar bi za same autore izvorno, inicijalno objavljenih novinskih članaka trebala vrijediti druga pravila igre od čitatelja-komentatora? Mislim da je odgovor na ovo retoričko postavljeno pitanje svima jasan.

Da sublimiram, sloboda razmišljanja, iznošenja vlastitih stavova predstavlja civilizacijski doseg kojem bi se čitavo čovječanstvo trebalo ponositi. Raspravu omogućava slobodna razmjena informacija, a pospješuje pravednost, međusobno uvažavanje. Upravo u slobodi misli i slobodi djelovanja leži izlaz iz svih mračnih kutaka straha koji se tako sustavno, pedantno i minuciozno plete mainstream strunama i nameće globalno cjelokupnom čovječanstvu. A kome je to u interesu?, postaje pitanje s transcendentalnim odgovorom jer, u konačnici, i jedni i drugi, i oni 'ispravni' i oni 'neispravni' u vlastitom prijeporu postaju žrtve i pretaču se bespoštedno u zlatni pepeo na dnu nečijih tuđih džepova.